Programski dnevnik 2: Umoljeno vrijeme i utjeha prostora: Refleksi 13. 25 FPS-a

Indiferentno ljeskanje morskih valova kao poprište ljudskog egzistencijalnog ciklusa. Valovi koji poput iskeženog karnivorskog zubala žvaču obalu vabeći humanoidne mikrobe u crnini u svoj nezasitni želudac. Sunčeve mrlje koje se probijaju kroz žbunje i krošnje raščupane prirode i tvore živopisne uzorke na putu. Prostor je mjesto za utočište i mjesto za dramu/priču.

U prostor se zavalimo, uživamo u njemu, trknemo ga nogom, ostavimo ga ako nam ide na živce, apstrahiramo ga ako nam to treba u životu, ili ga skroz izbrišemo i ostavimo prazno bezdimenzionalno ništa. U prostor donosimo svoje stanje, svoje emocije, ideje, čežnje ili plodove istih; oblikujemo ga kako bi prenijeli poruku. Prostor je naš suradnik. Vrijeme je zeznuto. S vremenom se ne da pregovarati. Čovjek provede čitav životni tok žicajući vrijeme, i naposljetku ga najčešće dobije ili previše ili premalo.

Dolasci, odlasci, prolasci, bjegovi – ljudska (i produhovljena mehanička) kinetika, fizička i mentalna,  potencirana i retardirana – u fokusu su ovogodišnjih perjanica domaćeg eksperimentalnog filma. Oni samo dolaze i odlaze Borisa Poljaka najizričitije govori o prostoru koji nas povezuje, plaži, ali smještenoj u vremenski ficlek prije svitanja – razdoblju dana kada onuda teturaju dvije skupine ljudi: zlatna mlađarija koja trese svoje zadnje atome energije po mirnoj obali i pripadnici zlatne dobi koji prkosno taru svoje ušteđene atome energije. Susret je melankolično ljudski topao i sporadično urnebesan, a traje taman onoliko dok se zlaćano sunce ne digne i potjera nas sve kući, jer se više nema šta vidjeti/snimiti/zabilježiti. Poput sa strahopoštovanjem izvedenog rituala, Poljakov film traje onoliko koliko mu vrijeme i uz njega vezane više sile (tama i sunce) to dopuštaju.

Žene u Partenzi Renate Poljak naizgled su zaustavljene u vremenu, dok nepomično stoje na obali i zure u bespuće. Njihovi pogledi bremeniti su emocijama i iščekivanjima, onoliko koliko su im dolasci i odlasci anemični. Međutim, vrijeme, obilježeno tek repetitivnim šumom valova, je neumoljivo – ono ne donosi zaključenje njihovim napetim pogledima; anticipacija je impotentna – izraženo tek transhistorijskom gestom prelaska na suvremene podvodne grobnice afričko-azijskih iseljenika. Dok more ziba avete stvari koje su nekada posjedovali, prostor je podjednako nalik grobnici i utočištu, a kao kost u grlu ostaje tek dojam nemilosrdne cikličnosti kojom se ovakve priče ponavljaju u vremenu.

U međuvremenu Mate Ugrina i 10 Paule Konjušić testament su ljudskoj potrebi za bijegom, bilo u „tuđe živote“, mikro-prostore posuđene/otrgnute iz okolnih životnih kolotečina, bilo u sam koncept „međuvremena“, mjesta onkraj mjernih jedinica vremena, odnosno prostora u kojem je retardirano samo vrijeme, a ne tek čovjek u njemu. Mjesta su to moguća samo u našim privatnim fantazijama, snovima i grozničavom utopijskom imaginariju naših vrlih eksperimentatora, što samo govori o urgentnoj potrebi da se ove vizije prezerviraju, umoče u formaldehid i razvuku na najšire moguće platno, prije nego nas sve skupa sažvaču zubi vremena.

Danijel Brlas