Izdanje

Gramatika za slušanje (3 dijela)

Luke Fowler A Grammar for Listening (parts 1-3), UK, 2009, 56', 16 mm

“Stoljećima je zapadna kultura nesmiljeno pokušavala kategorizirati šumove, glazbu i svakodnevne zvukove... Svakidašnji šumovi i ovozemaljski zvukovi koji se ne doživljavaju ni kao smetnja ni kao glazba nisu zanimljivi.” Kako osmisliti značajan dijalog između gledanja i slušanja? Filmski ciklus Lukea Fowlera Gramatika za slušanje (3 dijela) pokušava sagledati tu temu zahvaljujući mogućnostima koje mu pružaju 16 mm film i digitalni uređaji za snimanje zvuka.

1. dio
Lee Patterson snimao je raznovrsne oblike podvodnog života (ribe, vodene biljke, kukce itd.) pomoću hidrofona kućne izrade: “Takva sam mjesta počeo smatrati posebnim, samodostatnim akustičnim prostorima veoma specifičnih zvučnih i bioloških značajki.” U samom filmu te okolišne snimke nadopunjavaju izvedbe s kamerom koje uključuju nađene predmete pojačane kontaktnim mikrofonima. Patterson proizvodi složene, skladne harmoničke nadtonove u elektromagnetski “potaknutim” oprugama (kakve se često nalaze u odbačenim upaljačima) do eksplozivnih i promjenjivih mikrozvukova gorućih lješnjaka.

2. dio
Eric La Casa često gleda karte, no ne da bi pronašao stanište neke određene vrste ili važne lokacije, već kako bi, prozaičnije, izračunao blizinu prometne buke. Aleatorička priroda puteva kojima je prošao često upućuje na lutanje u obliku “otvorene istrage” te opće prihvaćanje svih zvukova. “Cjelina moga rada sastoji se od pronalaženja središta, točke slušanja u odnosu na sve što se događa. Tada mikrofoni pojačavaju sve što to područje slušanja prenosi, to jest, sva živuća stvorenja u pokretu, od unutrašnjosti tijela do geofone vanjštine.”

3. dio
Toshiya Tsunoda razvija filozofsku liniju propitkivanja terenskog snimanja kao konceptualnog čina te odnosa između “terena”, snimatelja i slušatelja. Tijekom tih istraživanja razmišljao je o značenju odabira predmeta na koje će se usredotočiti, zaključivši da “možda nalikuje lovcu kojega više zanima gađanje iz luka nego sam plijen”. Njegova nova metoda snimanja počinje učvršćivanjem stetoskopa s ugrađenim mikrofonima na svoje i tuđe sljepoočnice: “Nas dvoje sjedamo jedno do drugoga i snimamo usredotočeni na krajolik ispred sebe. Na taj način dvoje ljudi stvara jednu zvučnu stereosliku. Bilježi se jedna slika s dva dojma, što obično čine naše oči i uši. Iz prostorne informacije koju mozak šalje našim ušima ne možemo raspoznati zvuk koji samo jedan od nas čuje.” Zaključuje: “Snimljeni materijal je poput karte. Nije savršena reprodukcija informacija u prostoru.”

Sub 25/9 Kino SC 16:00