Programski dnevnik IV: Refleksi

U četvrtak 29. 9. u 18:00 h festivalski filmski program otvaraju najnoviji hrvatski filmovi u programu Refleksi. Dođite, upoznajte i razgovarajte s hrvatskim autorima, a Danijel Brlas uvest će vas u temu prostora kojima se svi oni bave. 

Liminalni svjetovi sagrađeni od đubreta, humanoidni mravinjak, shizoidan ulomak iz kronike urbanog razvoja i epska bitka otočke flore i neumoljivog vjetra… Navedeni pojmovi možda neće ponuditi jasnu sliku onoga što vas očekuje u ovogodišnjem programu domaćeg eksperimentalnog filma, Refleksi. Možda tek grubi naputak ili sliku dojma koji ostaje nakon gledanja ova četiri naslova. Svaki od naslova na specifičan se način bavi idejom kako doživljavamo prostor ili – u slučaju Prvog daha Mirande Herceg – kako prostor vidi nas. Nizanjem statičnih prizora ispražnjava se informacijska i narativna funkcija prostora. Prostor-mravinjak, ili točnije, zvjerinjak poprima svoje obrise kako se ljudi gomilaju i ispunjavaju kadar. Mesnate pojave nadalje se duplaju u refleksijama, pojavljuju i nestaju, egzistiraju isključivo kao kolektiv ili prolazne individualne instalacije u prostoru. Dojam voajerizma prisutan je kroz čitav film, ali pitanje je komu ga možemo pripisati. André Bazin govorio je o demokratičnosti neprekinutog kadra, jer ostavlja gledatelju mogućnost da sam odabere što želi gledati. Teorija filmske percepcije od tada je mnogo uznapredovala pa sada znamo da će gledatelj promatrati ono na što mu se usmjeri pažnja unutar kadra. Ali što ako kadar nema svoju određenu interesnu točku? Tko je onda taj misteriozni promatrač? Sudeći po napetom soundtracku, namjere mu zasigurno nisu mile. Ili je funkcija promatrača ovdje zapala sam prostor. Galerije, hodnici i pothodnici anticipiraju svoje ljudske termite, hvataju ih u prolazu i preoblikuju u živu sliku malenog urbanog terarija. Ali, svaka ideja nekog krajolika, tvrdi Ana Hušman, nema nikakve veze sa samom prirodom. Kada razmišljamo o krajoliku raspolažemo isključivo subjektivnom mentalnom predodžbom. Čini li to isto prostor iz Mirandinog filma, kada nas vidi samo kao elemente u uzvrpoljenoj masi? Ili je to onda samo kako mi zamišljamo da zamišlja nas?

Hušmaničin Skoro ništa nastao procesom svojevrsnog bio-soničnog mapiranja prostora – konkretnije, bilježenjem zvučnog otpora kojeg biljke pružaju vjetru na različitim lokacijama otoka Korčule. Koristeći timelapse fotografiju (sredstvo sabijanja vremena nizanjem slika u unaprijed određenim razmacima), Hušman daje kinetički naboj nepomičnim slikama, ali zvučnu sliku – a na tom se planu uostalom i odvija prava „drama“ – ostavlja neprekinutom. Iz tog se sraza javlja dojam koji više nije toliko vezan uz prolaznost vremena, koliko uz jednoličnost – nešto poput audio-vizualnog prikaza geološkog vremena, koje se odvija u toliko golemom temporalnom bloku da ga ljudski ne možemo jasno percipirati.

A kako otac moderne geologije James Hutton veli, „Ako nismo našli znakove početka, ne možemo predvidjeti završetak.“ Možemo li ga, međutim, predvidjeti ako znamo početak? Pitanje je to do kojeg dovodi Darko Fritz svojim Novim Južnim Zagrebom, prikazom konkretnog plana i realizacije ekspanzije naslovnog velegrada. Fritz sabija čitavih 50 godina urbanističkog razvoja u jedan plan, provlačeći ga kroz različite digitalne filtere – arhivske snimke, zračne panorame, Google Earth, 3D-modeliranje, algoritamsku montažu – kako bi uspostavio protočan niz, usprkos općem dojmu istrzanosti i fragmentiranosti. Rezultat je fascinantan audio-vizualni ekspres-lonac koji urbanoj ekspanziji pristupa kao prirodnom procesu, dok se ljudski element očituje u nedovršenosti i neostvarenosti. Početak je u utopijskoj viziji modernog urbanizma, u viziji, ambiciji, duhu izgradnje i napretka – ali je li to garancija za konstruktivan i cjelovit završetak? Svatko tko se jednom pogubio u nebuloznim bespućima Novog Zagreba tom će pitanju pristupiti sa zdravom dozom skepticizma.

Film koji nas odvodi geografski najdalje internalizirana je prispodoba, deklarativno smještena „između bajke i dokumentarnog filma“. Sve, još uvijek, u orbiti našeg ovogodišnjeg člana žirija Dane Komljena, nastao u koautorstvu s Jamesom Lattimerom, tehnički je smješten u Brasiliju, ali se odvija negdje sasvim drugdje, u imaginariju talijanskog sveca Don Bosca prema kojem je izgrađen megalopolis. Svetčeve se vizije isprepliću s paralelnim nastankom drugog grada, u blizini Brasilije, izgrađenog bez plana i nacrta, grada koji su sagradili siromašni radnici za svoje obitelji, od viškova i otpadaka. Razvoj tog mjestašca nažalost ne možemo mapirati kao u slučaju Novog Zagreba, jer je potopljen nedugo nakon izgradnje svog velegradskog doppelgängera, ali je preseljen u neki drugi autorski imaginarij kao simbol nekog mogućeg mjesta, mjesta gdje ljudi mogu bezglavo zvjerinjati kao u terarijima, ili samo sjediti poput fikusa i pružati otpor vjetru – sami, a zajedno.

Danijel Brlas