Subota u kinu

Drugi program žirija u 16 sati, natjecateljski programi u 18 i 20 sati subotnji je filmski repertoar Kina SC. Dan završava Bijelom noći s performansom u Francuskom paviljonu u 23 sata. Želimo vam dobar početak vikenda!

Subota, najbolji dan u tjednu za obaranje drveća po šumi, ili bar za mirnu kontemplaciju o politici soničnog identiteta i pitanju neopaženog postojanja. Zvukovi padajućih stabala, koji već stoljećima raspiruju maštu filozofa empirista, šumskih radnika i eko-entuzijasta, bitna su sastavnica u autorskom opusu „političkih krajolika“ Deborah Stratman, kao i njene današnje audiovizualne kompilacije pod nazivom Zarazni refreni. Lupetamo u metaforama, naravno – nijedno stablo nije ozlijeđeno za potrebe izvođenja Stratmaničina programa – ali njezina kompilacija govori mnogo o društveno-političkim kodovima koje jedno padajuće stablo mora zadovoljiti da bi ga uopće doživjeli kao padajuće stablo. Jezik se rastače na uporno ponavljanje pojedinih fraza do besmisla (Zadnje riječi, W. Herzog), sinkronijsku varijablu u procesu prenošenja poruke (Sinkronizacija, A. Ehmann & H. Farocki), sredstvo za potpaljivanje mašte i stvaranje/percepciju narativa (Uši, nos i grlo, K. J. Everson), dok banalna prepirka dvoje studenata postaje taocem čudnovate demonske seanse u aranžmanu Hollisa Framptona (Kritična masa). To sve i još svašta, plus epska jednominutna bitka Marlene Kos s neumoljivom prirodnom mizanscenom koja će vam slomiti srce (Munja).

DADA klasik Jutarnje utvare Hansa Richtera o krizi „običnosti“ i buntu protiv svakodnevice uvertira je za prvi blok konkurencije, Skale. Pod utjecajem što ljudskih što prirodnih faktora ekosustav mutira, ali ne nastavlja organski rasti, već se samoponištava (Zrakoplovno polje, J. Pimenta), reflektirajuća pokretna tijela gradiraju od prirodnih prema bižuterijskim kroz sve orgijastičniju psihodeličnu prizmatičku igru (Nešto među nama, J. Mack), čovjek bez lica, pripadnik notornog japanskog trenda hikikomori, zatvara se od ljudskog društva, ali šalje pisma u kojima priča o svojoj povezanosti s krumpirom (Jagata, D. Jacoby), dok nežive skulpture uz posredstvo svjetla/tame, okvira i tišine postaju zrcalo publike u kinu (Kako izvana tako i iznutra, M. De Laborde).

Zrno soli na filmskoj traci najavljuje povratak razumu u istoimenom filmu Mana Raya, osnivača dadaističkog pokreta, što znači da je tvrdnja na početku rečenice potpuno kriva. Konkurenciju nastavljamo Kartama: film susreće fotokemiju – pratimo nastajanje filma kroz proces uzgoja i obrade biljne vrste iz porodice Anacardiaceae (Rhus Typhina, A. Moralesová, G. Bagdasarov); filmska projekcija nas obmanjuje, stroboskopski nam preopterećuje osjetila i tjera nas da stvaramo fantomske slike u glavi, tj. „ništa“ iz „ničega“ (Ništa ne može biti bez duhova, R. Kohlberger); filmska ekipa provodi istraživanje na replikama majanskih ruševina, jer su prave uništene prijašnjim istraživanjima (Grad Maja, A. Padilla Domene). 489 godina (H. Kwon) vodi nas na teritorij južnokorejske demilitarizirane zone, mjesta gdje je ljudima zabranjen pristup i priroda je preuzela primat; međutim, umjesto pastoralne idile dobivamo gličavi testament o nemogućnosti simbioze čovjeka i... bilo čega, zapravo. Njegovo veličanstvo Nered (P. Burr) nadovezuje se na taj post-apokaliptično-pustopoljični sentiment i prikazuje nam prostor koncipiran po principima „vječne tamnice“, beskonačno mutirajući, regenerirajući labirint smrti.

Nakon snažnih vizija beznađa, u Francuskom paviljonu čeka vas audiovizualna terapija kod doktora McClurea! Obavezno!!!