Zašto uopće gledamo filmove? Da bismo pobjegli od surove stvarnosti i nakratko uronili u paralelne svjetove? Ponekad sjedamo pred ekran, ili veliko platno, da bismo se odmaknuli od života, a ponekad pokušavajući ga razumjeti. Bez suvišnog romantiziranja gledateljskih poriva, sigurno je da danas filmove gledamo na bezbroj različitih načina.
Promišljajući ulogu filma, korisno je pokušati razumjeti načine na koje film gledateljima pruža specifično iskustvo, točnije filmsko iskustvo. Uzimajući u obzir da se pojam iskustva odnosi i na “izlaganje stvarnosti“ koja nas iznenađuje i osvaja (po prvi put), kao i na “stvaranje znanja” (iskustva) koje nam omogućuje ovladavanje stvarnošću, teoretičar Francesco Casetti definira filmsko iskustvo kao “onaj trenutak kada slike (i zvukovi) na ekranu zaokupljaju sva naša osjetila, kao i trenutak kada izazivaju razumijevanje onoga što gledamo i svijest o činjenici da to gledamo.” Na određen način, naša se pažnja rasteže i proteže dok se suočavamo sa slikama u pokretu, koja nas “pogađaju”, dok istovremeno prepoznajemo “kako nešto gledati” te osvještavamo “da nešto gledamo”.
Iskustvo koje se počelo definirati 28. prosinca 1895., Lumièreovim projekcijama u Salonu Indien u Parizu, a desetljećima kasnije razvijalo se zahvaljujući suvremenim tehnologijama, danas se suočava s radikalnom transformacijom. Promjene započete 1980-ih i 1990-ih s pojavom multipleksa i VHS-a danas postaju još očitije s bujanjem streaming platformi. Odavno smo ovladali mogućnošću snimanja, ubrzavanja i usporavanja slike, u našim dnevnim sobama, a novi oblici pristupa filmskom iskustvu kao i nova okruženja u kojima se to iskustvo odvija razmnožavaju se na svakom koraku. Iskustvo kao takvo postaje sve privatnije i (de) personaliziranije. Paralelno, gledatelj prestaje konzumirati već počinje i intervenirati u čin gledanja.
Pitanje pažnje tema je dugog trajanja u raspravama koje povezuju film, umjetnost, teoriju kulture i recepcije. Istovremeno, u vremenu sveprisutnih i široko rasprostranjenih ekrana te različitih digitalnih sučelja, pitanja o posljedicama narušenih režima pažnje postaju sve nužnija, a sve češće susrećemo se s pojmovima raspršene ili disperzirane pažnje. Kako gledamo filmove kada se naše iskustvo sve češće odvija između kina, laptopa, mobitela i paralelnih ekrana? Što se događa s gledateljskim iskustvom kada se pažnja neprestano prekida, preusmjerava ili raspršuje?
Nema sumnje da je pažnja suvremenog gledatelja fragmentirana i na određen način ugrožena, no upravo nenarativne forme i eksperimentalni film svojim asocijativnim, selektivnim i diskontinuiranim postupcima disperziju pažnje pretvaraju u dio filmskog iskustva. Možda upravo disperzirana pažnja—ili pažnja oslobođena stroge prizorne i fabulativne povezanosti karakteristične za narativni film—predstavlja ono što eksperimentalni film čini toliko fascinantnim: mogućnost otvaranja novih prostora percepcije, spoznaje i osjećanja.
Nika Petković
25 FPS