Anđeo

Tijekom sedamdeset minuta Anđeo gledatelji vide niz različitih sekvenci raspoređenih uzduž više mitskog nego stvarnog stubišta. Na početku filma mačevalac napada lutku koja visi sa stropa u praznoj sobi. Mačuje se, sjeda na stolicu, opet napada mačem: njegovi su pokreti snimljeni na način između igranog filma i fotografije. Slikovnost Bokanowskog povremeno podsjeća na kronofotografiju Étiennea-Julesa Mareya. Gore, više uz stepenice nađemo se u sobi gdje kućna pomoćnica stalno iznova donosi vrč mlijeka muškarcu bez ruku, a kasnije smo u sobi s filmskim projektorom uperenim u nas. U sekvenci koja podsjeća na Mélièsa i ranog Chaplina muškarac se zabavlja u kadi i zatim ustaje, oblači se (snimano unazad) te odlazi na posao. Najrazrađeniji dio filma događa se u knjižnici u kojoj užurbano radi devet identičnih knjižničara u koreografiranom, lagano ubrzanom pokretu. Kad knjižničari završe s poslom, vidimo ih u panoramskom kadru kako utrčavaju u naizgled dvodimenzionalni prostor prema goloj ženi zarobljenoj u kutiji u koju provaljuju s balvanom. Zatim se ponovno nađemo u sobi s projektorom gdje vidimo umjetnika i modela u dvodimenzionalnoj kompoziciji, ali kad se oboje pokrenu, razotkriva se da je taj “očigledno” ravni prostor trodimenzionalan. Vizualno zapanjujući odlomak projiciranog svjetla koje se odbija od niza ogledala predstavlja završnu sekvencu; bića na golemom stubištu snimljena odozdo koja izgledaju kao da se uspinju prema nekom višem carstvu. Bokanowskijeve dosljedno karakteristične vizuale prati glazba koju je skladala njegova supruga i suradnica Michèle Bokanowski. Poput R. Wieneova Kabineta dr. Caligarija (1919) i Anđeo stvara svijet koji se vizualno prilično razlikuje od onoga što smatramo “stvarnošću”, dajući pritom široki spektar implicitnih referencija na stvarnost i na povijest reprezentacije njezinih razina koje leže ispod i iznad konvencionalnih površina stvari.