Neka svatko ode kamo može

Neka svatko ode kamo može fascinantan je dugometražni prvijenac Bena Russella, film koji razotkriva i ogoljuje tradicionalnu etnografiju, bira tajanstvenost i prirodnu ljepotu a ne pojašnjenja i izmišljotine, te prakticira nekonvencionalno pripovijedanje kao sredstvo prizivanja povijesnih sjećanja. To strogo i prekrasno djelo odlikuje se istodobno definiranom i zavojitom strukturom dok prati dugačko putovanje dva nepoznata brata koji su se uputili iz predgrađa Paramariba u Surinamu kopnom i brzacima, kroz marunsko selo u gornjem toku rijeke Surinam, rekonstruirajući putovanje svojih predaka koji su pobjegli iz nizozemskog ropstva prije 300 godina. Taj put, kojim se još i danas putuje, i njegova promjenjiva topografija prizivaju različitu povijest o prisiljenom iseljeništvu.

Snimljen gotovo u cijelosti 16-milimetarskim Steadicamom u 13 proširenih kadrova duljine od gotovo 10 minuta, Neka svatko ode neobično je napet rad koji upija ritmove i zvukove života, krajolika i nasljeđa. Kamera funkcionira kao treći lik, promatra, ali istodobno se uključuje u umješan ples s dvojicom mladića, prateći prvo jednog, a zatim drugog, kružeći, slijedeći, zastajkujući, katkada s razoružavajućom intimnošću. Nelagodno preuzevši ulogu dokumentarista, ovo bestjelesno, nestalno gledište vodi glavne likove neasfaltiranim putovima, kroz pretrpani, zaljuljani autobus, ilegalne rudnike zlata, gradski promet, džunglu, sve do motornog čamca i naposljetku uzbudljivog prizora rituala u kojem zbilja najzad izaziva filmsku fikciju.

Kao kartografski pregled suvremene saramakanske kulture, Neka svatko ode ističe se anakronizmom i mitotvorstvom koji doprinose izazovnom spoju povijesti, njezinih oscilacija između reprodukcije i zapisa, njezina istraživanja pogleda, kulturne opresije i preživljavanja. Poput rouchovske etnofikcije, film vodi gledatelja ne samo na izuzetno putovanje nego i u preispitivanje reprezentacije i preobražajnih mogućnosti kamere. (Andréa Picard, Međunarodni filmski festival u Torontu)