tabula rasa

Prema suvremenoj filmskoj teoriji — zasnovanoj na psihoanalitičkoj teoriji Jacquesa Lacana — ekran se smatra ogledalom te gledatelj ima dojam da sâm stvara film identificirajući se s vlastitim činom gledanja (koji je sam po sebi voajerski). Postoje zapravo specifični uvjeti zbog kojih je takav pogled na film moguć. tabula rasa potvrđuje te preduvjete, krećući se od figurativnog prema apstraktnom i obratno, što se kao vizualni podražaj ne može shvatiti kao nečije vlastito gledateljsko djelo. Objekt promatranja najuobičajeniji je objekt: žensko tijelo. Upravo se to tijelo kreće naprijed-nazad između otkrivanja (kao slika) i skrivanja. Iza moći imaginarne stvarnosti klasičnog filma možemo pronaći simbolički diskurs Drugog (autora / filmskog stvaratelja) u kojem se otkriva moć filma kao imaginarne stvarnosti. (Peter Tscherkassky)