Ovako počinje film Niki Kohandel Albalo (2021). Riječi Netko je bio, netko nije bio pod kupolom ozlijeđenog neba. U Iranu dječje priče i mitovi često ovako počinju, no riječ plavo na farsiju također može značiti modricu – Kohandel zadržava ovaj krivi prijevod jer, kao što kaže, „Nebo je vrlo modro od ozljeda.“
Jednom davno, u ovo vrijeme, nismo bili svi zajedno, no možda će nas pripovijedanje zbližiti. U sufizmu je put do voljenog ono što označava našu vrijednost, kao i s filmovima u ovom programu, najvažniji je put, proces – ono "kako" – naših dolazaka. Materijalni doživljaj filma s kojim se mi kao publika suočavamo kako bismo govorili o žudnji i s njom; kako bismo je smjestili, a zatim premjestili.
Sastavljajući ovaj program, željela sam dublje promisliti o ulozi prijevoda, o oblicima gledanja te o različitim pozicijama subjekta koji se aktiviraju kroz međuigru glasa, teksta i slike, te kako te forme angažiraju svakog gledatelja drugačije. I Albalo i Ispod ružičastog jezika pronašla sam ljubav (2022) Jennifer Lauren Martin donose nam različite načine razmišljanja kroz ove odnose.
Fatimino pismo (1992) i Jesti travu (2003) nastali su u vrijeme rata; rane devedesete bile su vrijeme prve Intifade, kao i invazije na Kuvajt te kasnije okupacije SAD-a. Godine 1991. losanđeleska je policija okrutno prebila Rodneyja Kinga, uz globalni odjek, a upravo su iz takve strukture osjećaja potekli ovi filmovi – iz ozračja nemira, očaja i rastuće islamofobije. Danas je sve to višestruko pojačano, pa je stoga prikladno prisjetiti se ovih radova.
U filmu Albalo (koji na farsiju znači višnja) Kohandel koristi usporenu verziju snimke koju je pronašla na YouTubeu svog oca kako svira klavirsku skladbu Javada Maroufija. Prostorni zvukovi ljudske prisutnosti uz ručno naslikani vrt s urezanim riječima na engleskom i farsiju gotovo su hijeroglifski u svojoj jednostavnosti. No najprije sam čula zvukove klavira – zvukove koji su me vratili u djetinjstvo.
Moja majka svira iransku glazbu na klaviru, bili su to zvukovi koje sam počela slušati kod kuće kada je stigao 'A', čovjek koji dolazi iz Irana. U Iran se vratio petnaestak godina poslije, gdje je osuđen na zatvorsku kaznu od još deset godina. Neki kažu da se radilo o otkupnini, 1.750 tenkova Chieftain i oklopnih vozila koje je Iran platio, no Britanci nikad nisu isporučili. Pogledala sam Albalo otprilike u vrijeme kada je 'A' pušten i kada se vratio u London. Usporene note i apstrahirani kašalj publike u improviziranom gledalištu probadaju me kroz kosti, srce, sve. Nikad više nisam susrela 'A'…
Film Lauren Martin u cijelosti je sastavljen od izgovorenog, slušnog i pisanog jezika, podnaslovi bilježe što se govori, no šavovi sinkroniciteta nikada nisu baš u skladu. Unutarnji glas koji čita i shvaća iz trenutka u trenutak nestaje, semantika svake riječi i fraze iščašene u boji glasa Lauren Martin dok priča kroz lik Aidi. Jesmo li u šumi? Gdje je put počeo? Kamo vodi? Sada dok pišem, pokušavam se sjetiti, noć je, no čujem ptice, promet, žena govori i promet se pretvara u valove, korake na šljunčanoj stazi.
Hodajući jednom drugom stazom prisjećam se snimanja zvukova na Blackheathu, jednom od rijetkih mjesta u Londonu gdje možeš čuti svoj dah dok hodaš, sanjaš i promatraš ulična svjetla kako trepere na prozorima autobusa broj 53. Londonski promet odjekuje, neuredni džepovi gdje se granice zemlje ruše.
Apofenija je ljudska sklonost opažanju bitnih uzoraka, veza ili poruka u nasumičnim, nepovezanim podacima ili događajima. No možda je to ujedno jedan od atributa radikalne kinematografije, zahvaljujući rašavljivanju sinkroniziranih zvukova u slike i logici reprezentacije smijemo stvarati druge veze, i osobne i zemljopisne, kako bismo prizvali uspomene i stvorili nove konstelacije.
Ovaj program okuplja različite pristupe pripovijedanju zvukom i tekstom. Povezivanje Labuda, Prekretnice i Ispod ružičastog jezika pronašla sam ljubav osobito mi je zanimljivo jer na različite načine prikrivaju rodno i rasno određena tijela, na granici hiperseksualizacije i deseksualizacije, odbacujući mjerljiv pogled neoliberalizma. Međutim, teme žudnje i gubitka su ključne i u Fatiminom pismu i u Jesti travu, gdje granice jezika odjekuju, pretvarajući naše velegrade u odjekujuće avenije sjećanja i preobrazbe.
Alia Syed
27. 7. 2026.
