Disonanca

U filmu Disonanca Manon de Boer snima plesačicu Cynthiju Loemij desetak minuta dok pleše na tri sonate Eugènea Ysaÿea za solo violinu – glazbu koja u njoj budi žive uspomene. Kamera prati svaki njezin pokret. Fizička vremenska granica, odnosno trominutno trajanje jedne 16-milimetarske role, prekida kretanje kamere. I dok se ples nastavlja, njegov je zvuk čujan, a ekran crn tijekom te jedne minute koliko je potrebno da se zamijeni rola filma. U onim trenucima kada je slika prekinuta, pokušava se prevariti sjećanje publike. I baš kao što Loemij mora prizivati glazbu iz sjećanja, gledatelj projicira sliku njezina rasplesanog tijela na tamnom ekranu dok nema slike, zahvaljujući zvuku i ponavljajućim pokretima njezina plesa. Publika se, dajući plesu i filmskoj snimci vremena, susreće sa zbunjujućom disonancom.