magla

Müller umeće elegični ciklus “pjesama o djetinjstvu” Ernsta Jandla u eterični kaleidoskop slika koji prošle doživljaje pretvara u sadašnje, kao da su ih iz drijemeža nježno probudile riječi pjesnika. One Mülleru ne služe ni kao ilustracije izgovorene riječi ni kao njezina tumačenja, već kao oprezni nagovještaj onoga između ili u pozadini. One pogađaju gledatelja kao prolazni trenuci koji ne označavaju neki poseban stadij života, već komuniciraju s osjećajem života sredstvima atmosferične napetosti, dodajući očaravajuću notu osjećaju, opisanu lakonskom melankolijom pjesnika u predvečerju njegova života. (Robert Buchschwentner)