Sanjivo utočište

Prošarane, rascijepljene površine filma Sanjivo utočište ničemu ne sliče toliko kao tijelu; njegovi odveć osvijetljeni otvori izražavaju halucinantnu ljepotu koja uvijek prijeti potpunim raspadom, a prekriva ga čvrsto prianjajuća i bezosjećajno rastegnuta koža. (...) Zaspala tijela nude se pogledu promatrača, filmska struktura snivanja u budnom stanju sugerira da su njihovi umovi negdje drugdje, odbačeni daleko od ovih ispražnjenih tkiva i spona, da im je bolje da sami sebe nude kao sredstvo fantazije i projekcije. (...) Dugi san o svijetu slika, ovdje slikovito prikazan kao sanjarenje u stazi, sanjivom utočištu, priziva se i dekonstruira, stvoren da otkrije stresne lomove do kojih dolazi kada se ciljevi svakodnevnoga života kreiraju kako bi se osvježili u skladu s tvornicom snova. (Mike Hoolboom)