Izdanje

PiRaMidas 1972-1984

Ivan Ladislav Galeta HR, 1972-1984, 9', 35 mm

Na mirovanje možemo gledati kao na beskonačno malu brzinu ili kao na beskonačno veliku sporost. “Ono što vrijedi za brzinu ili sporost, to mora jednako tako vrijediti i za mirovanje kao najviši stupanj sporosti. Jednako se tako jednakost može smatrati beskonačno malom nejednakošću.” (Leibniz, O načelu kontinuiteta, 1687) “Razlike su samo inverzne sličnosti”, nadovezao se na te misli Novalis. U Pavlovoj poslanici Titu čitamo kako je jedan Krećanin, “njihov vlastiti prorok”, izjavio: “Krećani su uvijek lašci, opake zvijeri, trbusi dangubni” (1, 12). Taj je prorok — tradicionalno — bio Epimenid, po kojem je slavni paradoks dobio ime, premda je, prema Diogenu Laertiju, njegov izumitelj mnogo mlađi Milećanin Eubolid. O toj čudnovatoj tvrdnji Teofrast je navodno napisao tri knjige, a Hrizip čak dvadeset i osam. U Aula Gelija glasi: “Ako lažem i kažem da lažem, lažem li ili govorim istinu?”. A u Cicerona: “Ako kažeš da lažeš, a istinu govoriš: lažeš li tada ili govoriš istinu?”. Epimenidov paradoks oživio je godine 1931, kada je austrijski matematičar Kurt Gödel formulirao teorem o načelnoj nepotpunosti matematskih sustava: neprotuslovni sustav ne može sam dokazati svoju neprotuslovnost, on dakle sadrži neodređene, podjednako dokazive kao i nedokazive tvrdnje. Fizičara Douglasa Hofstadtera Gödelov paradoks podsjetio je na još jednu klasičnu logičku zagonetku, na Zenonova Ahileja, koji iz logičkih razloga nikako ne može prestići kornjaču. “Prethodno, naime, ono što progoni mora doći do mjesta odakle je krenulo ono što bježi, tako da je ono što je sporije uvijek u nekoj prednosti.” Zenon je htio pokazati kako je kretanje samo privid: Ahilej pretječe kornjaču za gledaoca, a ne za mislioca. Tko sklopljenih očiju promišlja problem zna da kretanja nema i da osjetila samo obmanjuju. Oko do zbilje ne može doći — kao ni Ahilej do kornjače. (Za Ivana Ladislava Galetu prepisao Marcel Bačić)

Čet 25/9 Kino SC 18:00