Ovogodišnje Ode filmu, koje se prikazuju prije svakog natjecateljskog programa, veličaju magičnu simbiozu autorskog eksperimenta i promidžbenog materijala. Iako ih isprva vjerojatno ne bismo htjeli ostaviti same u mračnoj prostoriji s oštrim predmetima, eksperimentalno i komercijalno često su se pokazali dobrim drugovima u domeni audio-vizualnih medija, a njihove su interakcije nerijetko polučile zadivljujuće i urnebesne rezultate.
Cigareta svedena na geometrijski oblik na crnoj podlozi briljantno je funkcionirala u vrijeme kada stvari nisu morale ispadati iz nečijeg dekoltea da bi bile hipnotičke i atraktivne, već je za to bilo dovoljno malo Mozarta i stop-animacije. S druge strane, osim što je reklama za cigarete, Muratti Privat samoprozvanog muzikografa Oskara Fischingera punokrvno je i atraktivno uprizorenje autorskog pojma „glazbe za oči“.
Sublimacijom komercijalne funkcije kroz apstrahiranje reklamiranog predmeta zabavljao se 1950-ih i veliki filmaš Len Lye. Smješten na razmeđi dokumentarnog i eksperimentalnog filma i rađen kao promo-film za korporaciju Chrysler, Ritam je ogledni primjer njegovog koncepta tijela u pokretu. Pokret je nesvediv na vizualne obrasce, već proizlazi iz kinetike ritma samog tijela. Ritmički jump-cutovi u pratnji afričkih perkusija grade dinamičan prikaz fizikalnosti proizvodnje na tvorničkoj traci. Dobri ljudi iz Chryslera notorno su se nadurili na ostvareni rezultat, ali svijet filma dobio je još jedno uzvrpoljeno remek-djelce, neovisno o modusu produkcije.
Promotivni filmovi i špice filmskih festivala i umjetničkih izložaba nešto su očiglednija i prirodnija rasadišta umjetničkih eksperimenata. Veliki snimatelj i jedna od najkreativnijih (i žalosno podcjenjenih) uzdanica njemačkog filmskog ekspresionizma, Guido Seeber složio je za Berlinsku izložbu filma i fotografije nabrijani minijaturni lunapark (KIPHO) i njime povijesno uveo filmsku avangardu na velika vrata gotovo svih javnih velegradskih zbivanja. Naš dragi gost Peter Tscherkassky napravio je briljantni jednominutni reciklažni akcijski triler Get Ready kao špicu za Međunarodni filmski festival Viennale.
Twelve Tales Told Johanna Lurfa stvara filmski prostor sačinjen od logotipa desetak holivudskih produkcijskih kuća koji se tuku za prevlast, urlaju i zamuckuju u harmoniji korporativne gramzivosti. U ovom društvu Lurfov film jedini je nastao bez sponzorstva velike kompanije, ali njegova podjednako kompaktna i razigrana forma oda je korporativnim kaubojima i njihovom mahnitom mlataranju žaračima za žigosanje po velikom iluzornom ranču koji zovemo Hollywood. Korporativni brendovi i pripadajući im logotipi nisu vezani isključivo za filmsku produkciju već svojom repetitivnošću, drečavom glazbom i artificijelnim krajobrazima uvelike utječu i na naš vlastiti konzumentski filmofilski imaginarij.
Danijel Brlas