Programski dnevnik 1: Mutirajući rituali i lajanje u mraku: Konkurencija 13. 25 FPS-a
Otkada je nijemo zatreperio u žamorom zaglušenoj pariškoj kavani 1895., objedinivši potom mokre snove tehnoloških inovatora, entuzijastičnih istraživača mogućnosti novog medija, marketinških stručnjaka i publike opčinjene atrakcijama „oživljene zbilje“, film je, između ostalog, postao testament ljudskoj potrebi za povezivanjem, ovladavanjem i komunikacijom s neživim entitetima.
Iz te su se potrebe kvrgavim evolucijskim tokom rodile i sve filmske konvencije, od proizvodnih i umjetničkih, preko prikazivačkih i distribucijskih, do konzumerističkih. Proizvodeći film, razmišljamo o izražajnim sredstvima i konceptima koji nadilaze same riječi, slike i zvukove, sve kako bi upečatljivo prenijeli željenu emociju i ostavili utisak na gledateljstvo. Gledajući film, zadovoljno kimamo glavom, vrpoljimo se u sjedalu ili pušemo i prekrećemo očima, ovisno o tome koliko nam se svidi diskurs koji film koristi kako bi nam prenio poruku. Naša očekivanja su iznevjerena ako film ne poštuje komunikacijske kodove, osjećamo kako nas davi ako je bremenit informacijama, potrebno je da nam se bitne stvari posebno naglase, gubimo koncentraciju ako nas ne drži ritam izlaganja… Sve u svemu, kino-platno, LCD-monitor, zaslon laptopa – raznovrsne opne preko kojih filmsko djelo pronalazi put do svoje publike redovito su na udaru najrazličitijih silnica. Dozvolimo si malo apstrahirati stvari, možemo ustvrditi kako filmsko djelo obuhvaća manje-više iste procese koje pronalazimo pri svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji.
Ogoljivanje komunikacijskih konvencija na relaciji film-publika plodno je tlo kojeg pobornici i praktikanti eksperimentalnog filma sa sladostrašću miniraju već stoljeće i kusur. Novi formati, nove teme, novi identiteti, nove strukture, novi spektakli, nove „zbilje“ – ali iza svega stoji ista ljudska patologija, jer sve što nas okružuje i čega smo svjesni prolazi kroz filter naše potrebe da se povežemo s tim. Filmovi koji čine natjecateljski program ovogodišnjeg, 13. izdanja Festivala 25 FPS, karakteristično su razasuti po čitavom sklizavom spektru onoga što pokušavamo definirati kao eksperimentalni film – ali gotovo svi manje ili više orbitiraju oko ove centralne teme.
Sirovi pikseli zombijaju retro-cyber-noir imaginarijem punim žica i cijevi, nano- i mikro-čipova i urnebesno zaglušujućih kompjutorskih sučelja, podsjećajući nas na vremena kada su hodočašća na Internet bila vizualni pandan šopanja tripovima na seoskom ringišpilu (20160815). Trenutak kasnije, divljačke HD distorzije prostora (#67), muzikalni YouTube psi i frenetično zamrljani zasloni swipe-ekrana (See a Dog, Hear a Dog) podsjećaju nas da ona to još uvijek i jesu, koliko god nam čuda kompresije i potreba za neposednijim („zbiljskijim“?) procesuiranjem podataka pokušavala dokazati suprotno. Nešto primordijalno namiguje nam iz kolektivne besvijesti – kao da nas naivno vjerovanje u realnost analognog zapisa sada grize za guzicu u digitalnom dobu. Filmska antropologija je lažna i istinu treba tražiti onkraj zabilježenog prizora (The Welfare of Tomás Ó Hallissy), kroz virtualne simulacije (Another Planet), forenzičke analize zvučnih zapisa (Rubber Coated Steel), seciranje geografskih toposa i stvaranje „spekulativnih stvarnosti“ (The Watchmen), bilo digitalnim putem (Meridian Plain), ili sabijanjem širokih prostranstava u intimistički trans-historijski kolaž (025 Sunset Red), ili jednostavno paradiranjem po ulicama Brazila sa zelenim ekranom ljudskih proporcija (Green Screen Gringo).
Svođenjem i ispreplitanjem svega u nedovršene ili apstraktne obrasce (Periferija, Trip), uranjanjem u carstvo sjenki i komuniciranjem s tamom (Shadow-Machine), hipertrofičnim dizanjem stvari u zrak (Explosion Ma Baby, keep that dream burning), prepuštanjem metamorfnom prostoru i postajanjem jednim s njim (Pattern Language) dolazimo do novog pitanja – koliko se stvari mogu/smiju daleko dovesti prije nego postanu samo kaos? Struktura postaje živi organizam, hrani se gledateljevom patologijom i zarobljuje ga u beskonačnu tamnicu. Prije nego smo počeli shvaćati što to zapravo znači, elegantni ples multipliciranih ekspozicija i multiekranskih kompozicija (Framelines, upCycles) hipnotički cvili i puca po svim šavovima, svjedočeći kako je kaos samo gomila elaboriranih manjih cjelina. Komu uopće trebaju pitanja i odgovori kada imamo vatromet? Možda je neživi Pinokio htio postati „pravi dječak“ samo zato jer je imao komad balvana umjesto mozga i nije mu bilo jasno što zapravo hoće (The Peacekeeper).
Svi smo, naposljetku, jednaki u očima strojeva. Ali to nas ne sprječava da se za njih emotivno vežemo, tepamo im ili galamimo na njih kada mislimo da su nas iznevjerili. Ima li mjesta za nas u „svijetu nakon HD rezolucije“, ili ćemo se svi na kraju rasuti u nakupine piksela, ostaje nam tek vidjeti. Do tada ćemo nastaviti blejati u komad platna na kojem se klati komad praznog papira ispred objektiva kamere (Foyer), osviješteni da gledamo u opnu kroz koju u nas bleji neki drugi svijet. Shvatit ćemo da je film – kao i glazba (La Bouche) – medij komunikacije s neopipljivim entitetima i da se u zaglušujućoj polifoniji koja nas očekuje u kinu SC kriju i frekvencije namještene taman prema potrebama svakog znatiželjnog receptora.
Danijel Brlas