Programski dnevnik 3: Mehanički grohot i reaproprijacija otpada: Expanded Cinema 13. 25 FPS-a
U posjetu kineskom gradu duhova Yujiapuu, Karl Lemieux, prominentni mladi kanadski celuloid-entuzijast, i BJ Nilsen, švedski kompozitor uha baždarenog za zvukobraze industrijskih krajolika, začeprkali su po teksturi monumentalnih metalnih šina i betonskih blokova, praznih ljuštura koje su zaboravile na svoj nekoć planirani sadržaj.
Poprište je to projekta koji je trebao izroditi monumentalno kinesko financijsko središte, nalik na Manhattan, ali je potpuno naravski propao pod težinom vlastitih megalomanskih težnji i ostavio za sobom trag armiranog ništavila. Otkud si jedno obično ništavilo uzima za pravo da tako prkosno stoji u prostoru i vremenu i kakvi su parametri ovakve post-apokaliptične pustoši – pitanja su koja struje audiovizualnim performansom ovog kanadsko-švedskog dvojca, sačinjenim od prizora i zvukova sa spomenutog prostora, dizajniranih u maniri slojevitog košmara za dvanaest 16-milimetarskih projektora i jedan zagrebački Francuski paviljon.
Performans Yujiapu označava povratak stvarima kojima je istekao rok trajanja, i to u vrijeme prije nego je izgledalo kao da uopće imaju rok trajanja – srodno konceptu „povratka potisnutim idiosinkritetima zastarjelih stvari“, kako je to sažeo teoretičar i autor Evan Calder Williams, idejni otac salvagepunka. U suštini, ideja je da se novi, bolji svjetovi od ovog trenutno propadajućeg ne mogu graditi na način da se ogradimo od nereda kojeg smo napravili. Jedino mjesto u kojem možemo ostvariti išta nalik našim utopijskim projekcijama obescrijevljena je ljuštura ovog istog svinjca u kojem trenutno živimo.
Celuloidne iskopine u simbiozi s apstraktnim kombinacijama bijele buke i perkusija metoda su kojom nam zakrabuljeni švedski muzički dvojac SHXCXCHCXSH i portugalski filmaš Pedro Maia grade svoju viziju raspadanja. Dok se odbačeni komadići filmskih traka popikavaju jedni preko drugih kakofonični zvukovi oblijeću ih poput strvinara, napadajući ih ponekad direktno, a ponekad samo prevrćući se oko njih po nekom vlastitom misterioznom nahođenju. Zvuk, prema objašnjenju muzikologa i glazbenika Davida Toopa, je poput sablasti: funkcionira tako da nas opsjeda. Poznavali mu izvor ili ne, njegova je lokacija uvijek ambivalentna, njegovo postojanje tranzitno. Slušatelj prema tome preuzima ulogu medija koji izvlači sadržaj koji (više) ne postoji u materijalnom svijetu. Nesavršeni film, epopeja o rasulu i avetima koje u njemu obitavaju, obiluje momentima kada nam se čini kao da se vizualni i sonički elementi preklapaju i nadopunjuju, što je moguće samo privid uzrokovan našim paničnim nastojanjem da premostimo jaz između strukture i ponora ništavila.
S tim istim našim nastojanjima, iako u naizgled više posprdnom tomu (što je također možda samo obrambeni mehanizam od nelagodnih podražaja koje izazivaju) bavi se i berlinski dvojac OJOBOCA, u ovom programu predstavljen kroz dva performansa. Sada se želim smijati pokušava nam dočarati djelatnost Dr. D. Formea, tajanstveno nabrušenog na „defektni mehanizam ljudske emocije“. Gledamo simulaciju doktorovog hipotetskog, nikada realiziranog „stroja za osjećaje“. Humanoidno lice fiksirano zuri u nas, ispresijecano i sustavno izobličavano čitavim nizom filmskih optičkih trikova. Distorzirani entitet hvata zalet i krivi se u grču pokušaja da se nasmije, dok bjesomučna, ali ritmična industrial buka, čitana u istom ključu kao i ono što vidimo, postaje sablasni umjetno inducirani pokušaj smijeha. U izvedbama OJOBOCE postajemo taoci „stvarnosti koju kreiraju artificijelni umovi“, kako stoji u opisu njihovog drugog performansa, Novi muzej čovječanstva. Artefakti, mahom izvadci iz pornografskih časopisa trepere s kino platna, svojeg novo-odabranog medija. Anakrona tijela u nedvosmisleno putenim pozama nanovo su uhvaćena, iščupana iz zaborava, zarobljena u vremenu (ili, slikovito, u „sjeni svoje puti“), provučena kroz optičke filtere, uvećana, fragmentirana mehanički izložena na lijevoj ili desnoj polovici platna, naizmjenično ili sljubljena jedno uz drugo. Sve to u pratnji mehaniziranog glasa imaginarnog kustosa koji nam navodno daje instrukcije za izgradnju naslovnog muzeja, sve dok se ne raspadne u anemični sing-along praćen divljanjem stroboskopa. Možda je poanta da ni umjetnim umovima nije lako postojati u međusobnoj harmoniji, a možda je u tome da jednostavno nismo sposobni pomahnitale mehanoidne kustose i nadri-smijače doživjeti kao išta osim gomile nepotrebnih gličeva, koji će svoju svrhu ostvariti tek kao otpaci i iskopine u nekoj dalekoj budućnosti. Bilo kako bilo – i ovo je isto netko nekad rekao a ja samo mehanički parafraziram – tek kad nemamo pojma što bi nam ono što percipiramo trebalo predstavljati, postajemo svjesni samog čina percepcije.
Danijel Brlas