Programski dnevnik 4: Robija snivanja i hijerarhija čulnosti: Žiri predstavlja 13. 25 FPS-a
Umotvorine i kompleksni odnosi koje članovi našeg Velikog žirija gaje prema filmskom mediju profiltrirani su u tri prezentacije koje sačinjavaju tradicionalni kasnopopodnevni festivalski slot. Programi žirijaca više su od puke uvertire u (prošireno-)filmske programe koje vam donosimo u večernjim satima; oni su prilika za praćenje paralela kroz povijest i zaglušujući kaos formi i ideja koje nazivamo eksperimentalnim filmom.
Naši su dragi gosti ovdje sa zadatkom da nam postave gomilu pitanja i potrude se naći poneki odgovor, ili barem još masu zanimljivih pod-pitanja, kroz dijalog s uradcima svojih kolega. Mads (ne taj nego onaj) Mikkelsen, kustos i selektor filmskog programa za jedan od najznamenitijih svjetskih festivala dokumentarnog filma, CPH:DOX, predstavlja nam šačicu recentnih danskih (plus jedan norveško-japanski) kratkiša, žanrovski vrlo labavo opredjeljenih, ali izvanredno međusobno interpoliranih. Arrábida – Samo je jedna zemlja Tinne Zenner predstavlja simbiozu betonske tvornice i divlje prirode koja ju okružuje u naslovnom prirodnom parku u Portugalu. Artificijelni krajolik upečatljivo je izglodan zubom vremena – beton i čelik probijaju kroz krošnje, protežu se kroz krajolik, radnici ga koloniziraju svojim neprekidnim aktivnostima, dok istovremeno flora pronalazi put da se probije i uvuče u pore umjetnog konstrukta. Preko svega je prevučen sloj simbioze formata koji sve to bilježe, zrnata tekstura analognog 16mm filma sa digitalnim pikselima topografskih 3D animacija. Brujanje tvorničkog pogona jednako je glasno kao šum valova; prizor razbijanja valova o stjenovitu obalu jednako je intenzivan kao sastavljanje i trganje prizora u piksele. S druge strane, igra svjetla i sjene u najmunjoplodnijem mjestu na planeti – Rio Catatumbo u Venezueli – u Mjestu koje ću napustiti Lene Ditte Nissen prenosi nam potpuno suprotan dojam nemogućnosti integracije različitih elemenata. Statična monotonija kišnog rominjanja, nalik na bijelu buku televizijskog ekrana bez programa, nepredvidivo je isprekidana oštrim bljeskovima, nalik na udaljeni stroboskop na umoru ili svjetionik koji panično ispušta znakove upozorenja. Flora Jeppa Langea iznosi smjelu tezu o nevinosti i suštinskoj retardiranosti filmskog zapisa – „film nema pojma o svijetu“, i sve što nam je u konačnici sposoban ponuditi je tekstura prikazanog svijeta, ne njegova reprezentacija. Kako se u prizoru gubi oštrina vatromet postaje šuma, šuma postaje ulje na platnu, itd. Tekstura ostaje ista. Montažno simulirana i perpetuirana auto-destrukcija postaje bizarna teza/antiteza o reanimacijskim svojstvima filma u Kåre Leander Ringling Frangovom filmu Zrak (VW Golf III). Izgubljeni snovi Naokija Hayakawe (Ane Hjort Guttu, Daisuke Kosugi) naoko je jednostavna dokumentarno-igrana ispovijest naslovnog radoholičara kojega dnevni pritisci dovode do raštimanog psihičkog stanja između budnosti i sna, a korporativni obruč ga steže pokušavajući iz njegovog stanja izvući maksimum kreativne energije. Kako protagonistov blago-teleći pogled postaje sve razrogačeniji preda naletom egzistencijalnog horora, tako i film postaje sve kompleksnija studija transkapitalističke hiper-utilizacije pojedinca.
Oona Mosna internacionalna je direktorica i selektorica filmskih programa po festivalima diljem svijeta, dakle, osoba s pozamašnim iskustvom rada u prikazivačko-recepcijskoj domeni. Njen se program stoga umnogome sastoji od naslova koji prokazuju i propituju naše gledateljske navike i predrasude. Kino Da Henryja Hillsa, „zaumistički“ portret pjesnika Jacka Hirschmanna, u stvari je testament duhovnoj i kinetičkoj snazi medija pred materijalističkim ograničenjima. Mary Helena Clark smjestila je Bustera Keatona u Cocteauovog Orfeja (Orfej – izrezani kadrovi) i time zagrebla po fantazijskim elementima filmskog djela, odnosno sposobnosti filma da podnese (čak i potakne) upisivanje gledateljevih osobnih fantazija u vlastitu strukturu. Na sličnom tragu je i Nosorog Kevina Jeromea Eversona, igrani „portret“ 16-stoljetnog političara Alessandra de' Mediccija, sačinjen u obliku TV prijenosa u kojem se renesansni vojvoda afričkih korijena obraća svom puku. Austrijska umjetnica Friedl vom Gröller (Kubelka) kroz seriju fotografija traži istinu čitajući između redaka u Erwin, Toni, Ilse, pitajući se i koliko se subjektu treba približiti/udaljiti se od njega kako bi se uhvatila njegova/njezina esencija. Johan van der Keuken polaže svoje oružje pred Hermana Slobbea, slijepog dječaka koji se naučio nositi sa socijalnim „pritiskom na oči“ kroz proizvodnju imaginarnih svijetova (Slijepo dijete II). Abigail Child (Opasnosti) i Andy Warhol (Frizura #1) opći su klasici u prokazivanju konstruiranih mehanizama unutar filmskog prizora, te predrasuda i setova očekivanja koje pasivni gledatelji dovlače sa sobom u kino-dvoranu ili pred TV-ekrane. Sačinjeni gotovo isključivo od namještanja za kameru, kadrova reakcija, repeticija u različitim planovima i kroz sugestivne, dislocirane i naprasito izmesarene glazbene akcente, njihovi radovi pokušavaju istrgnuti maskirni veo s očiju svoje publike i dovesti ih na svoj teritorij. U suštini, žele nas natjerati da se osjećamo nelagodno u vlastitoj koži dok ne rekalibriramo svoja osjetila i gledateljske senzibilitete.
Laureat 10. izdanja 25 FPS-a, Sebastian Buerkner (M-ova himera), predstavlja nam se projekcijskim performansom pod nazivom Ponovni susret. Projekcija epizode klasične, dobro poznate TV serije o omiljenom ekscentričnom mumljavom detektivu Columbu postaje performans o krhkosti konstrukcije percepcije. Ontološka izvjesnost u sastavu televizijske dramaturgije isprekidana je i dovedena u pitanje serijom intruzivnih eksperimentalnih uradaka: igre vizualnih i verbalnih asocijacija (Associations, Not I) svjedoče o ekspresivnim potencijalima diskursa, kao i o našoj uvježbanosti i snalaženju na lingvističkom polju; anonimna sirotica bespomoćno posrće i trčkara po plaži zaposjednuta defektnim mehanizmom za reprodukciju slike i tona koji ju beskonačno terorizira ogromnim animiranim suncobranom (Beach Umbrella); rekreacija filmskog klasika Victora Fleminga subvertira tjelesnost likova/glumaca izmjenjujući tumače uloga svakim pojedinim frameom i pretvarajući likove u mrmljave, treperave utvare na ekranu (Episodes from the Life of Dr.Jekyll & Mr. Hyde), itd. Buerknerovi manevri dupliraju sam narativ epizode serijala u kojoj kriminalistički zaplet počiva na subliminalnim filmskim rezovima koji postaju doslovni fizički ubojiti rezovi. U ponovnom susretu filmski rezovi postaju doslovne intervencije u samo tkivo filmske scene/cjeline. Doza shizofrenije ubrizgana među standardne elemente filmskog zapisa čini cijeli diskurs iščašenim, na momente potpuno pomahnitalim i – ne zavaravajmo se – vraški zabavnim.
Danijel Brlas