Programski dnevnik I: Natjecateljski program
Kada kažemo „konkurencija“, a mislimo na skupinu naslova koji su nakon uspješnog prolaska kroz žrvanj selekcije dobili priliku reanimirati uspavani kino-brlog Studentskog centra, sigurno ne mislimo na olimpijske arene, šamaranje rukavicama pred dvoboj ili nadmetanja bilo kakve vrste.
Odabrani umjetnički uratci, često u pratnji svojih krvomesnatih autorskih ličnosti, i ove su godine raspoređeni u pet blokova – pet korova u vrištećoj polifoniji. Korak je to u nastojanju da se njihove pojedinačne idejne i estetske preokupacije isprepletu u mrežu snažnih utisaka koji će trajati još dugo nakon četiri dana provedenih u mraku kino-dvorane. Konkurencija o kojoj govorimo prije je orgijastične nego antagonističke prirode.
„All hail the new flesh“, rogoborio je anatomski razdrljeni (obdareni?) James Woods u tehno-masterpisu Videodrom D. Cronenberga, zvučeći poput duhovnog korovođe našim kratkometražnim druškanima. Filmovi u konkurenciji 25 FPS-a su, baš poput kronenbergovskog mesa, vječito u tranziciji. Jedni je tematiziraju – umjetnička kreativnost prelazi u materijalizam (Dnevnik starog psa), kinodvorane postaju parkirališta (E), divlji prirodni pejzaži metamorfiraju u crnu mrlju na savjesti čitave nacije (489 godina); drugi je koriste kao strukturno načelo – žanrovske odrednice popuštaju pred naletom informacija (B-rola s Andreom), mitovi i kanonske umjetničke kreacije uhvaćeni su u mehanizmima svojih glazbenih i filmskih re-interpretacija (Veliki Svijač, Prizori iz crtaćeg bloka), dok na ekstremnim marginama znanstveno-fantastičnog imaginarija beskonačno pulsira i regenerira se psihotropični labirint smrti (Nered).
Možda poanta čitave te veletranzitne konstante leži u težnji prema onome što protagonist jednog od „konkurentnih“ naslova zove „medijem sposobnim da primi sve“, medijem kojemu uopće ne treba rezolucija i koji nadilazi sam sebe. Ako je tomu tako, onda se svi ovi filmovi zapravo nadmeću sami sa sobom. I zašto ne? Filmski medij možda je definiran svojim ograničenjima, ali otkako se ljudi bave filmom ta se ograničenja, sasvim prirodno, nastoje prevladati. No, ostavimo ekipi iz sekcije „proširenog filma“ da se bave tim pitanjem, a mi se zadržimo na trenutak na ljudima, njihovoj prirodi i ograničenjima, jer tu se događaju najzanimljivije nuspojave: od onih psihološko-optičkih zbog kojih nas svjetlucava pokretna tijela u jednom trenu navode da razdragano grgućemo pred platnom (Nešto među nama), dok se u drugom grčimo pred egzistencijalističkim bezdanom (Navigator), preko gličeva koji proizvode filmske „duhove“ iz samog čina projekcije, bez kamere i filma (Ništa ne može biti bez duhova), do povijesti netrpeljivosti koja ostavlja svoj utisak na samom tehnološkom mehanizmu filmske produkcije (Lili).
U svakom slučaju, otvorite mozak i ponesite partviš kojime ćete ga pokupiti s poda nakon projekcije. Vidimo se na 12. 25 FPS-u!
Danijel Brlas
Fotografija iz filma Navigator.