Programski dnevnik V: Prošireni film
Kroz sve ove godine programa „proširenog filma“ naučili smo da nam za film uopće ne treba snimateljska oprema. Glumci, montaža, scenarij, scenografija... sve je opcionalno.
Projektor + platno (multiplicirati po potrebi), puno volje i vizije: to je dovoljno da vas filmofilska inteligencija prigrli kao jednog od najboljih i najvažnijih filmaša današnjice, te da svaki tekst koji vas spominje uključuje obavezno hvalisanje autora koliko je puta gledao vaše performanse. A kada vas pokušaju utrpati u postojeću ladicu, ili vam sagraditi novu – što je za eksperimentalni film valjda isto kao da mu izgradite lijes – samo slegnete ramenima, jer ono što vi radite samo je performans, a to je u suštini i svaki film prije i nakon vas.
Dobro došli u svijet našeg meštra od modificiranog projektor(ovlj)a, Brucea McClurea. Bruce prima taoce tri od četiri festivalske večeri, tijekom kojih će predstaviti ciklus performansa pod nazivom „Zveckanje kostima“. Prvi par rafala – dva starija performansa objedinjena pod nazivom Taj poticajni trenutak – ispaljuje u prostorima Teatra &td. Tri projektora, dva preklapajuća platna i metalne konstrukcije proizvode snažne optičke efekte, istovremeno se filtrirajući kroz sustav gitarskih efekata. Rezultat je opkoljavajući, pulsirajući, zaglušujući konglomerat optičkog i čujnog terora – strogo kontroliranog, ali ako sve prođe u redu definitivno ne bez posljedica. Spajanje istine i neistine donosi uradak Rotorattler za par 16-milimetarskih projektora i dva loopa, a odvija se u Francuskom paviljonu, dok Komplimenti su najmračniji na danjem svjetlu označavaju performans skrojen za lokaciju kina SC, koristeći se tamo zatečenim projektorima (35 mm), plus spomenuta dva (16 mm) plus dva stroboskopa. Beskorisno je pokušati uhvatiti srž McClureovih performansa tekstom, kad ni audio ni vizualni zapisi ne bi to učinili pošteno. Ako išta, trebalo bi vas privući Bruceovo viđenje vlastite umjetničke prakse, izneseno s maničnim sjajem u očima prošli put kada nam je bio u gostima (2010): „Zanima me spektakl. Jedna od draži spektakla leži u strahu od toga da vam se bubnjići probuše i oči izlete iz duplji. Bez toga nema uzbuđenja.“
Četiri 16 mm projektora, jedna superosmica i, kako mu u imenu stoji, tetraplan koji se sustavno množi. Kako vrpca prevaljuje svoj put kroz svaki od projektora, umnoženi prizori se kovrčaju po platnu dok se zvuk koji emitiraju konstantnim presnimavanjem doslovno raspada. Performer ove zahtjevne i jedinstvene filmske mutacije je Amanda Fior Daliso, članica (ambasadorica?) enigmatičnog slovenskog art kolektiva OM Produkcija, koji zbunjuje svijet već 40-ak godina. Tetraplan je prvi put izveden 1985. na Međuklupskom i autorskom festivalu amaterskog filma u Puli prilikom kojeg ga je Ivan Ladislav Galeta prozvao „jednim od najznačajnijih filmskih ostvarenja koja su se, u zadnje vrijeme, pojavila ne samo u jugoslovenskoj već i u svjetskoj produkciji eksperimentalnog filma.“ Ova izvedba posveta je njemu i Tomislavu Gotovcu, reprezentativnim klasicima hrvatskog eksperimentalnog filma.
Japansko-kanadski umjetnik Daïchi Saïto predstavlja nam svoj novi uradak Engram povratka, komparativno siromašan brojem projektora, ali zato to nadoknađuje spektakularnim širokoekranskim 35 mm prizorima (Cinemascope) kolorita zasićenog do i preko ruba apstrakcije. Koncept iza Saïtovog postupka znanstvena je hipoteza o otiscima sjećanja razasutim po našoj mentalnoj mapi, utisnutim u živčani sustav. Filmska slika transformirana je u engram, neurološki trag proživljenog iskustva. Prizori jedva raspoznatljivih krajolika pojavljuju se poput paničnih proplamsaja svijesti – pokušavaju se iščupati iz tmine i upotpuniti, dok ih suprotstavljene sile vuku nazad u tamu zaborava. I dok koloristička zasićenost (lišavanje prizora bijele, odnosno sive boje) svodi vizuale na elemente koji se žarko trude održati primjetljivima i silu mraka koja ih proždire, proces dobiva organski balans visceralnim soundtrackom montrealskog baritona i bas-saksofonista Jasona Sharpa, koji će uživo pratiti Saïtov film.
„Vjerujem kako su praznine između sličica na filmskoj traci analogne praznom prostoru između riječi i redaka u pjesmi,“ kaže Saïto, pozivajući se također na moć zrake projektora da „udahne život“ filmskom djelu. Projektor-fetišisti, ne tražite dalje od kompleksa Studentskog centra kroz naredna četiri dana! Ovo je samo jedna od mnogih mudrolija koje stoje iza Saïtovih metoda i načina na koje objedinjuje svoje umjetničke koncepte sa fizikalnošću filmske trake, a koje će nam on sam objasniti na nedjeljnom Kino-predavanju u 15:00 u MM Centru.
Danijel Brlas