Razjapljene oči i neprobavljeni krajolici: U fokusu 13. 25 FPS-a

U srijedu počinje filmska radionica umjetničkog dvojca OJOBOCA. Ojoboca je priča o dvoje ljudi koji su fraza 'bavljenje filmom' i 'rad na filmu' shvatili vrlo liberalno, te odabrali arhaični modus filmske proizvodnje kako bi materijalizirali projekcije sadašnjih stvarnih i imaginarnih (ima li razlike između to dvoje?) svjetova kao grozničave vizije budućnosti čovječanstva. 

Anja Dornieden skupljala je trošne hard-diskove, čupala iz njih podatke – slike, tekstove, nasumične računalne kodove – ljepila ih na praznu filmsku traku i napravila svoj debitantski filmski uradak, Enter (2008), u potpunosti bez posredništva kamere. Juan David González Monroy smucao se New Yorkom, snimao koještarije na 16mm film i sakupljao odbačene filmske trake. Potom bi se zaključavao u tamnu filmsku komoru, ručno ih obrađivao, gnjurio u posude s kemijskim razvijačima i vješao na štrik. Črčkanjem po filmskoj traci i pomoću optičkog printera izradio je nekoliko filmova, poput How to Catch a Mole iz 2009. godine. Godinu dana kasnije Anja i Juan David završili su svoje studije u New Yorku i preselili se u Berlin. Tamo su se povezali s umjetničkim kolektivom LaborBerlin i pod imenom Ojoboca stali redovito izbacivati manifestacije svojih filmotvornih opsesija.

Par godina prije nego će njihova kolegica filmašica i dizajnerica Pam Tiezte izbaciti na tržište suludo nepraktični, ali estetski odvažan i privlačan brand kaleidoskopskih naočala sačinjenih od kristalnih prizmi sa skupocjenih lustera – modni dodatak koji će možda uzrokovati migrene, ali i idealno učiniti 'da se osjećate poput turista u vlastitom svakodnevnom okruženju' - team Ojoboca radi svoj prvi zajednički film, Awe Shocks (2011) od jeftine kaleidoskopske leće kupljene u suvenirnici muzeja. Ideja je bila snimiti totalnu antitezu onome za što bi ju koristio turist u muzeju, a odluka je na kraju pala na kaleidoskopsko orgijanje po internet-pornografiji na zaslonu računala. Ono što je u normali sastavni dio dječjih igračaka, filtera na mobitelu i ekstravagantnih facijalnih dodataka probrane hipsterske ekipe, u rukama Ojoboce postaje sredstvo poniranja u carstvo čula. U kombinaciju s tripičnim vizualima ubrzo je sjeo i tekst, glas naratora koji nadopunjuje, a često i kontrapunktira prizorima, povremeno zvučeći kao da ga i samog trzaju neki unutarnji demoni. Glas koji nas vodi kroz labirint vrlo je svjesno agent nečije manipulacije, do te mjere da nas tjera da preispitujemo ne samo njegovu vezu sa slikom, već i da pokušamo dokučiti širi, vanprizorni narativni okvir onoga što promatramo. I metoda rada je uspostavljena. Otkvačeno i povremeno sumanuto, na mahove (ovisno od djela do djela) sposobno inducirati pokoji val glavobolje, jeze, pogubljenosti i euforije, ali apsolutno nikako svedivo na razinu 'virtualne turističke razglednice'.

Samo ime indikativno je, ili bolje rečeno ilustrativno smjerovima prema kojima nas berlinski dvojac pokušava šutnuti: 'ojoboca' je ingeniozni španjolski prijevod teze Piera Paola Pasolinija o kameri kao 'oku-ustima'. Jer, zašto ne. Oko kamere je žderač stvarnosti, a film transformira sve svoje stvarne subjekte na razinu znaka i tjera nas da ih doživimo/reinterpretiramo na primordijalan način, pokraj ili onkraj društvenih konvencija. Usta time poprimaju vrlo nasilničke konotacije, kamera postaje siledžija koja silom pokušava 'popraviti' način na koji doživljavamo ono što gledamo. Usta, međutim, nose i benigniju konotaciju pripovjedačkog medija: ona su jednostavno organ za pričanje priča. González Monroy i sam rado ističe tu analogiju: 'Film je stroj koji nam se obraća, priča nam priču. Prema dinamici medija, taj stroj je programiran od strane filmskog autora da se obraća osobno svakom pojedinom paru očiju i ušiju u publici'. Također, taj nas stroj možda samo želi razonoditi ili nas mlatnuti pajserom po glavi, opustiti nas ili nas prodrmati; može biti slatkorječivi zavodnik, militantni propovjednik, pomahnitali lažljivac – ili bilo što između toga.

Osim žderanja i blebetanja, usta nam služe i kao sredstvo neverbalne komunikacije: krivimo ih svakodnevno u široki spektar grimasa kojima izražavamo svoje duševno stanje, stvaramo retke između redaka, otkrivamo ili sakrivamo što zaista mislimo i osjećamo. Jedan od performansa kojima nam se Ojoboca predstavlja u programu 25 FPS-a, Sada se želim smijati, aludira upravo na to biološki nam urođeno svojstvo, tvoreći 16-milimetarskim projektorima distorziranu humanoidnu priliku koja pokušava simulirati ekspresiju nasmijanog lica. Groteska i apsurd amplificirani su do te mjere da nas kroz 15-ak bučnih minuta drže u stanju napete nelagode. Distorzija i kakofonija možda djeluju štosno prvih tridesetak sekundi; sve nakon toga ne gubi na humoru, ali bitno proračunatije udara u neke tamnije struje naše kolektivne podsvijesti.

Ojobocu ćemo ove godine upoznati kroz sve glavne aspekte njihove djelatnosti: uz gore spomenuti naslov, program Expanded Cinema obogatit će i performans pod nazivom Novi muzej čovječanstva, sporovozna porno-trakavica s dezintegrirajućim vokalom i stroboskopskim krešendom. Filmski blok pod nazivom Svijetla tama sačinjen je od dva uratka. Sjena oblaka maestralna je demonstracija ideje 'traumaskopa': projekcija dijapozitiva praćena naracijom (ovog puta stabilnim, ugodnim ženskim vokalom) ispostavlja se kao testament misteriozno nestalih stanovnika malenog gradića koji su za sobom ostavili samo stroj koji projicira gomilu prizora na zidove spilje na rubu grada. Pod posredstvom traume, objašnjava nam mili glasić hladnokrvno, slike se utiskuju u mrežnicu ljudskog oka (to svi znamo jer smo gledali talijanske giallo trilere!) a prizor je utoliko ljepši što je trauma veća. Implicirani sadizam odzvanja oku milim prizorima koji se rastaču jedni u druge. Ubrzo nemamo više pojma što gledamo: je li ono što čuči iza prizora – ono što mu daje teksturu – projekcijska površina, površina spilje ili pak neki drugi prizor pretopljen preko ovog prvoga. Maskirani majmuni gotovo su parodični u svom blagoglagoljivom, reportažno-edukativnom diskursu: dok gledamo skupinu indonezijskih majmuna dresiranih da budu vrhunski ulični zabavljači voice-over narativ graciozno metamorfira u kolaž naputaka iz self-help literature.

Ojoboca nema namjeru odvesti nas na daleke egzotične puteve. Traže samo da im prepustimo naše oči i usta i da na kraju osjetimo taj tihi treptaj u utrobi. Jer Ojoboca će sažvakati sve te prizore za nas, čak će nam ih i pljunuti u usta, a onda će se odmaknuti i pustiti nas da sami smislimo kako probaviti tu audiovizualnu gvalju čudesa. Ali će nam zato rado pokazati kako se ovako snažni afekti mogu proizvesti jako ekonomičnim sredstvima – jer upravo to je polazišna točka Anjinog i Juan Davidovog stvaralaštva. Nema granica – sve govori naziv je filmske radionice koju će održati za vrijeme festivala, a u kojoj će polaznike provesti kroz kreativne procese čeprkanja po vlastitoj okolini u potrazi sa potencijalnim filmskim materijalima/izražajnim sredstvima, osnovama baratanja 16-milimetarskim filmom i raznolikom zvjerstvima koje se na njemu mogu vršiti u tamnoj komori, te prilikom projekcije.

Dođite, prevrnite svaki kamen koji vam se nađe na putu (i pogledajte ispod njega!), ostanite hipnotizirani, natovite se impresijama i do zuba se oboružajte alternativnim filmotvornim materijalom. Okousta neman je spremna za vas.

Danijel Brlas