Testiranje formule filmske iluzije
Deleuzeova Slika-pokret sjedi na neobičnom postolju nasred pozornice ispred kinoplatna, tupavo okrenuta prema publici. Nekoć se tiskala pod miškom filozofa, utiskivala svoje velike ideje u mozgove filmskih entuzijasta, svojim hermetičnim teorijama hranila mase filmologa i inih učenjaka. Njeno se ime prelijevalo po listama referenci bezbrojnih tekstova, od ozbiljnijih ogleda, znanstvenih radova do nadobudnijih seminarskih radova. A sada čami u mraku kinodvorane, ofucana i smežurana poput kroničnog alkoholičara na rehabilitacijskom programu, izložena pogledu javnosti ali dovoljno udaljena od njega da ne može ništa iskomunicirati.
Osobu koja dijeli pozornicu s njom ne zanimaju njene velike ideje. Zanima je njezin nedostatak korica – točnije, crni karton postavljen kao zamjena za stražnju koricu, koji, kada se knjiga okrene 24 puta u sekundi, u kombinaciji s bijelom prednjom stranicom proizvodi hipnotički flicker effect.
Dame i gospodo, dobro došli u kino bez filma, gdje se filmskom teorijom razmahuje doslovno, fizički, a snimateljska i projekcijska oprema trančira se pred očima javnosti u maniri predavanja iz anatomije, a onda se reinkarnira u začudne nove oblike. U sklopu svoje Hit parade (odnosno, „parade udaraca“) Christof Migone orkestrirat će publikom koja će udarcima mikrofonom unutar Francuskog paviljona proizvoditi autentičan auditivni pejzaž. Audio-vizualnim fanfarama koje sačinjavaju performans pod nazivom Lažna projekcija Alex Mendizabal pokušat će akustičnom silom proizvesti prostor filmske iluzije. Julien Maire, čijem predavanju/performansu Open Core pripada gorespomenuto zvjerstvo nad Deleuzeovom knjigom, provući će tehnološke koncepte proizvodnje pokretne slike kroz filtar apstrakcije i konkretizirati ih putem raznih medija. Ta će „autopsija medijske arheologije“ naposljetku rezultirati novim oblikom pokretne slike, bez posredstva filmske vrpce.
Eksperimenti u programu proširenog filma ovog se puta odmiču od samog filma, ali ostaju u kinu i bave se pojedinostima koje tvore filmsku iluziju. Uostalom, filmom se može nazvati gotovo bilo što, dok je kino – kazuju nam naši vrli performeri – isključivo ono mjesto u koje idemo po svoj fiks punokrvnog filmskog doživljaja.
Danijel Brlas