Ljubavna pjesma

Ljubavna pjesma rani je predstavnik i klasik GLBT filma te jedini film koji je snimio romanopisac, dramatičar, bivši kriminalac, “svetac” (prema Jean-Paulu Sartreu) i sveopći provokator Jean Genet. Sa samo jednim filmom Genet je postao središnja ličnost gay filma, nadahnut Cocteauom (posebice Krv pjesnika, 1930) i Kennethom Angerom (Vatromet, 1947, koji je pogledao godinu dana prije no što je snimio vlastiti film) te otvorio put kasnijim buntovnim umjetnicima poput Andyja Warhola i Paula Morisseya (Meso 1968), Dereka Jarmana (Jubilej, 1977), Rainera Wernera Fassbindera (Genetov Querelle, 1982), Todda Haynesa (čiji genijalan triptih Otrov iz 1991. sadrži zatvorski dio koji Geneta odnosi u Louisianu) i mnogih drugih.

Genet je spojio eklektične utjecaje u radu koji nije samo nepogrešivo njegov — ravnajući se prema svojim prepoznatljivim motivima zatvora, nasilja, neobuzdane muške homoseksualnosti u sukobu s licemjernom represijom, da ne spominjemo prizore cvijeća — no daleko je najjača crta književnog autora (uključujući Samuela Becketta, Marguerite Duras, Yukija Mishimu i Alaina Robbe-Grilleta) koja transformira njihov fikcijski izraz s netaknutom scenografijom u čiste filmske pojmove. Stilski gledano, film je bliži eksperimentalnim filmovima iz 30-ih — poput Cocteauova Krv pjesnika ili Man Rayevih nadrealističkih kratkih filmova — nego bilo čemu drugome napravljenom 1950. Iako ga možda prati ugled jednog od najzloglasnijih djela gay erotike, također je i najučinkovitiji spoj egzistencijalističke filozofije i filma.