Tornjevi pucaju

Tornjevi pucaju, snimljen između 1961. i 1962, crno-bijeli je film sniman ručnom kamerom (koju je držao sam Balch), kodirano strukturalno djelo, “filmska interpretacija mnogih Burroughsovih velikih tema” (Jack Sargeant). Sam po sebi nije kolaž, iako sadrži prve dokaze da se tehnika primijenila izravno na film u kratkom kolažnom isječku snimljenom na obali u Parizu. “Kolaž glavnih tema i situacija ili ‘rutina’ koje se pojavljuju u Burroughsovim kolažnim romanima tog razdoblja” (Rob Bridgett), Tornjevi prikazuju “propast tržišta dionicama i raspuštanje Odbora”, Sargeantovim riječima. Ovo je sam Burroughs pokazao kamufliran i s plinskom maskom, vitlajući “orgazmičkom puškom” i pucajući u obiteljske fotografije i stereotipne slike društvene sreće, učinkovito uništivši slikovni oblik jezika i konvencionalni prikaz sreće. Kada Burroughs zapovijedi “Tornjevi pucaju!”, zvučni valovi prenose se antenama i napadaju osjetila Odbora, grupu ljudi u odijelima.

Film je snimljen eksperimentirajući s novom tehnologijom kućnog snimanja, a Gysin, Burroughs i elektronski genij Ian Sommerville pronositelji su najranijih primjera sempliranja i manipulacije vrpcom na svijetu. Na soundtracku su Burroughs i Gysin koji premeću rečenice iz teksta sa scijentološkog tečaja. Rezultat je naizmjenično hipnotičan i uznemirujući, svojevrsna nerazriješena cerebralna lužina. Film započinje Burroughsovim glasom kao glasom kontrole (“bjelina, bjelina, bjelina dokle god oko seže...”), a završava sa stranicama egipatskih hijeroglifa koje vjetar nosi po seoskoj stazi. Kada je snimanje bilo završeno, Balch je okupio materijal na četiri role i dao ih montažerki uz naputak da od svake role odreže 30 cm — upravo onoliko koliko je potrebno da se vidi slika, a da se ne upiju njezini narativni detalji — i slijepi ih kao isječke, ne gledajući prizor.