Vrijeme igre

Play Time (Vrijeme igre) je Tatijev četvrti veliki film te se općenito smatra njegovim remek-djelom. Sniman je 1964. do 1967, a pušten je u distribuciju 1967. Gospodin Hulot i skupina američkih turista pokušavaju se kretati futurističkim Parizom izgrađenim od stakla i čelične visokogradnje, betonskih cesta i modernih, plastičnih ukrasa. Samo nepobijeđena neprilagođenost ljudske prirode i ljubav prema ljepoti unose život u sterilan urbani krajolik. Moderna industrijska tehnologija, predstavljena kao zgrade za javnu uporabu, naprosto otežava život i ometa prirodnu ljudsku interakciju. Ovaj je film slavan po svojem golemom posebno sagrađenom setu i pozadinskoj sceni, poznatoj kao Tativille (Tatigrad), čija je izgradnja i održavanje bila iznimno skupa. Set je gradilo 100 radnika, a za rad mu je bila potrebna vlastita elektrana. Oluje, novčane krize i druge katastrofe otegnule su trajanje snimanja na tri godine. Prekoračenje proračuna prisilio je Tatija da podigne velike kredite i zakorači u minus kako bi pokrio sve veće troškove produkcije. Budući da je Vrijeme igre uvelike ovisio o vizualnoj komediji i zvučnim efektima, Tati je odlučio snimiti film na 70-milimetarskom formatu visoke rezolucije, uz (za ono vrijeme) kompliciran stereofonski soundtrack. Kako bi uštedio novac, neka pročelja zgrada i unutrašnjost seta na Orlyju zapravo su bile goleme fotografije. Tati je upotrijebio i izrezane fotografije ljudi u prirodnoj veličini kako bi uštedio na statistima.

U izvornoj francuskoj verziji Vrijeme igre su pohvalili kritičari. Međutim, film je doživio komercijalni neuspjeh te nije uspio povratiti znatan dio troškova produkcije. Jedan od razloga možda je Tatijevo inzistiranje da se prikazivanje filma ograniči na kina opremljena 70-milimetarskim projektorima i posebnim stereo zvučnicima. (...) François Truffaut je zapisao da je Vrijeme igre film koji “stiže s drugog planeta, mjesta na kojem se filmovi rade drugačije”.