Ja… Sanjam

Stan Brakhage oduvijek je bio izrazito nezadovoljan konvencionalnom upotrebom zvuka i glazbe u filmu. Preko Johna Cagea i Edgarda Varèsea tragao je za novim odnosom između slike i zvuka s idejom da tako „stvori novu dimenziju za zvučni zapis“. Međutim, što je više bio upućen u estetiku zvuka, to je manje osjećao potrebu za zvučnom pratnjom vizuala koje je stvarao. Umjesto toga, razvio je koncept glazbe kao „zvučnog ekvivalenta kretanja uma“. Od gotovo 400 filmova snimljenih između 1952. i 2003., Ja… Sanjam jedan je od samo tridesetak koji imaju zvučni zapis. Ostali su nijemi. Postavljen je na zvučni komad Joela Haertlinga, člana eksperimentalnog glazbenog kolektiva Architect's Office (u kojem sudjeluje i Rick Corrigan, još jedan Brakhageov suradnik). Djelo je melankoličan kolaž temeljen na ponavljajućim fragmentima pjesama Stephena Forstera, koji se referiraju na gubitak ljubavi u baladnoj formi torch songa. Film, koji je Brakhage opisao kao „moj portret sebe u krizi“, zamišlja ponovno buđenje osjećaja ljubavi kakve najbolje poznaju djeca, jer predstavlja – uz niz riječi urezanih u film – izluđujuće iskustvo čekanja i čežnje. (Stoffel Debuysere)