Zovem se Oona

Film Zovem se Oona temelji se na optički otisnutim snimkama kćeri Oone Gunvor Nelson. Inspiracija za glazbu filma došla je kada je Nelson prisustvovala performansu Stevea Reicha u kojem je snimao i obrađivao komentare i izjave ljudi koji su stizali u galeriju. Nekoliko godina ranije, Reich je već sudjelovao u snimanju nekoliko filmova njezina supruga Roberta Nelsona, za koje je eksperimentirao s istim principima koji će biti od najveće važnosti za njegova pionirska djela minimalističke faze It's Gonna Rain (1965.) i Come Out (1966.). Za ovaj film radio je sa snimkama Oone kako izgovara svoje ime i ponavlja imena dana u tjednu, ponavljajući i pomičući u fazi riječi u hipnotizirajućoj multiritmičkoj strukturi. Kroz cijeli film odjekujuća se polifonija pojačava prije nego što nježno nestane i ustupi mjesto uspavanki koju glas majke pun ljubavi pjevuši svojem djetetu. Gunvor je pozvala Patricka Gleesona – koji je poslije, između ostalog, napisao sjajnu glazbu za film Crossroads (1976.) Brucea Connera – da napravi završni audiozapis, kojim se ona poslužila za montažu slike. Rezultat je složena meditacija o djetinjstvu, sjećanju i identitetu, u kojoj međuigra zvuka i slike stvara nešto uistinu jedinstveno. (Stoffel Debuysere)